Finbogi Peturson | Finnbogi Pétursson
13 

Srpski

|

English

 

Finbogi Peturson Image 1  
Finbogi Peturson Image 2
Dva horizontalna kruga, (ravna) – jedan sa leve a drugi sa desne strane, 2006.
Two Horizontal Circles, (Flat) – one drawn to the left and one to the right, 2006


Born in 1959 in Reykjavik, Iceland.
Lives and works in Iceland.

www.finnbogi.com

Two Horizontal Circles, (Flat) – one drawn to the left and one to the right, 2006
Courtesy Gelbe Musik, Berlin
Photo: Kay-Uwe Rosseburg

Sound is a temporal structure. It inhabits the realm of silence, and indeed defines silence with its absence. In silence, we are denied any measure of time and are instead faced with a formlessness that, for all practical purposes, is akin to eternity.

The sinusoidal wave, the most basic and elementary form of sound, breaks up this silent void. Its main characteristic is its pitch: a perfectly defined piece of time, which through its multiplication and proliferation invades silence and structures it in a regular temporal grid. But this Cartesian backdrop still lacks an important component: our pieces of time are free to align themselves as they see fit, with no way for us to pinpoint a past, present or future.

Imposing a fixed reference leads us to another characteristic of sound: its phase. Choosing a phase is an act of free will, but once chosen, it solidifies our elementary temporal structure, as all our little pieces of time must now submit themselves to our whims. But how do we impose our will on this ethereal substance? How can we capture it from its natural element, pin it down and mould it?

Finnbogi Pétursson uses a confined trap made of water and light. Confinement is a spatial term. It defines limits and boundaries between where one substance ends and another one starts. When the sinusoids traverse the aquatic medium they engage it, attempting to transcribe their rhythm on its flexible surface. But the water is not as free-flowing as its beguiler. Indeed it is limited and confined by its vessel and must submit to its carcan. Thus a phase gets selected and the water will accommodate itself into a spatial pattern being the marriage of the vessel that confines it and the sound that tries to free it. Light, also a sinusoidal wave, is then used to further project the fruit of this union back into the immateriality of lights and shadows that we can contemplate, like glimpses of perfect shapes in Plato’s cave.

In this way Pétursson has captured a spatio-temporal building block which he can use to creatively elaborate a sculpture that both lives in space and time, is both confined and pervasive, is static, yet always moving. We live in a world filled with a cacophony of sounds and a jumble of spaces, both confined and open. The sum total of the interaction between these two defines our everyday experience. In his work Pétursson has singled out and distilled this interaction to its purest form, allowing us to reflect on this basic component of our existence.

Kjartan Pierre Emilsson

Rođen 1959. u Rejkjaviku, Island.
Živi i radi na Islandu.

www.finnbogi.com

Dva horizontalna kruga, (ravna) – jedan sa leve a drugi sa desne strane, 2006.
Ljubaznošću Gelbe Musik, Berlin
Fotografija: Kaj-Uve Roseburg

Zvuk je vremenska struktura. On nastanjuje carstvo tišine i zaista definiše tišinu svojim odsustvom. U tišini nam je uskraćena svaka mogućnost merenja vremena, ali smo suočeni sa bezobličnošću koja je, iz svih praktičnih razloga, srodna sa večnošću.

Sinusni talas, najosnovnija i najelementarnija forma zvuka, prekida tu tihu prazninu. Njegova glavna karakteristika je visina: savršeno definisan deo vremena, koji svojim umnožavanjem i prostiranjem vrši invaziju na tišinu i strukturiše je u pravilnu vremensku šemu. Ali ovom kartezijanskom okviru još uvek nedostaje jedna važna komponenta: naši delovi vremena imaju slobodu da se poređaju kako misle da im odgovara, ne ostavljajući nam mogućnost da im pridružimo neki prošli, sadašnji ili budući.

Nametanje fiksne reference vodi nas do druge karakteristike zvuka: njegove frekvencije. Biranje frekvencije je čin slobodne volje, ali kad se jednom izabere, ona utvrđuje našu osnovnu vremensku strukturu, pošto se sada svi naši delići vremena moraju pokoriti našim hirovima. Ali kako namećemo svoju volju toj večnoj supstanci? Kako je možemo izdvojiti iz njenog prirodnog elementa, nekako vezati i oblikovati?

Finbogi Peturson koristi malu zamku napravljenu od vode i svetlosti. Njena ograničenost je uslov koji joj nameće prostor. On definiše granice i međe koje označavaju gde se jedna supstanca završava, a druga počinje. Kada sinusoide prelaze preko vodenog medija one ga “uvlače u vezu”, trude se da prenesu svoj ritam na njegovu fleksibilnu površinu. Ali ta voda nije tako slobodna kao njen “šarmantni zavodnik”. Ona je zaista ograničena i sputana svojom posudom, i mora se pokoriti tom svom “stubu srama”. Tako je frekvencija odabrana, a voda će se prilagoditi prostornom obrascu koji je brak posude koja je sputava, i zvuka koji pokušava da je oslobodi. Svetlost, koja je takođe sinusni talas, se onda koristi da dalje projektuje plod ove zajednice u nematerijalnost svetla i senke koju možemo da posmatramo, kao bleskove savršenih oblika u Platonovoj pečini.

Peturson je, na taj način, ugrabio za sebe prostorno-vremenski gradivni element koji može da koristi da bi kreativno preinačio skulpturu koja živi i u prostoru i u vremenu, koja je sputana i koja se širi, koja je statična, a ipak se stalno kreće. Živimo u svetu ispunjenom kakofonijom zvukova i metežom prostora, i ograničenih i otvorenih. Ukupan zbir interakcija među njima definiše naše svakodnevno iskustvo. U svom radu Finbogi Peturson naglašava i pročišćava tu interakciju do njenog najčistijeg oblika, dopuštajući nam da razmišljamo o ovoj osnovnoj komponenti svog postojanja.

Kjartan Pjer Emilson